Kad se vlasnik Branimir Tomašić odlučio posvetiti gastronomiji, najveća prepreka na koju je naišao bila je nedobivanje dozvole za izgradnju "čvrstog" objekta na svom terenu starog voćnjaka u Mačkovcu. Uporan i domišljat, odlučio se na pomalo neuobičajen i nesvakidašnji potez. U Otoku Svibovskom kod Ivanje Reke u blizini Zagreba naišao je na staru, zapuštenu i oronulu hižu - tradicionalnu drvenu kuću Hrvatskog prigorja - izgrađenu još davne 1887. i domislio se da je preseli u Mačkovec. "Selidba" je započela 1996., hiža je u potpunosti raastavljena i prenesena komad po komad, a idućih godina Tomašić ju je ustrajno sastavljao, ne intervenirajući ničim u njezinu autentičnost. Konačno je 2001. preuređena i dotjerana hiža postala reprezentativan restoran neobične povijesti, ugodnog ambijenta i nadasve ukusne gastronomske ponude. Interijer restorana također je prožet autentičnošću. Drvo kao dominantni element, štih nekih prošlih vremena i nenametljiva tradicija stvaraju intiman i romantičan ugođaj, a ni okućnica nije ništa manje impresivna. Oplemenjena je malim jezerom, voćnjakom, cvjetnjacima, potokom, kamenjarom, pa je sveukupni dojam jedan topla i skladan prirodna cjelina. Razvoj restoranske ponude te cjelokupnu koncepciju kuhinje vodi vlasnik uz pomoć obitelji i zaposlenika. Gastronomsku ponudu definira kao građansko-pučku kuhinju koja se temelji na autohtonom, a kako je kontinuirano prilagođava možda ju je najbolje opisati kao inventivnu iistraživačku. Tradicionalna međimurska gastronomija s bogatstvom jela i okusa e naime polazišna točka osmišljavanja svakodnevne ponude, ali Tomašić se nije htio zadržati u strogim okvirima tradicije, pa stoga osluškuje suvremene smjernice i trendove te sa zadovoljstvomistražuju nove granice i mogućnosti međimurske, a dijelom i gastronomije nekih drugih regija.